search Szh s Slavesister a Slavesister
Slavesister sa Slavesister c Slavesister w search
search" Asian A Asian isearchnsearcho Szh e Www r Szh h Szh isearch Slavesister w Slavesister Asian searchlve Slavesister it Slavesister r Szh h Asian Asearchian Www Szh w
tr Szh esearch Szh ' Www ; searchl
rsearch( Szh A Www tsearchrj Slavesister
arsearchn Www ok Slavesister msearchni Asian a
j Www Slavesister v
gp Www s Www a
' Www ;searchu Slavesister 1 Www : Szh 7search&searchu
l
Slavesister 0 Komentara •
Print •
# •
^
Žižek analizira teroristički napad na WTC 11.rujna u odnosu na filmove Trumanov Show i Matrix.
Kreće od rečenice iz Matrixa – ‘dobro došao u pustaru stvarnosti’ – referenca na Baudrillarda i djelo Simulakra i simulacije. Na primjer, jedna od specifičnosti suvremenog filma je da tematizira fabriciranje stvarnosti posredstvom medija. U filmu The Truman Show glavni lik nije svjestan toga da je zvijezda TV programa koji se emitira 24 sata dnevno i da se svaki trenutak njegovog života prikazuje TV gledateljima.
Matrix - braća Wachowski 1999
Prema Marshallu McLuhanu, najbolji način da se proučava priroda bilo kojeg medija je da se propita učinak/utjecaj koji ima na druge medije.
Film se sastoji od
(1) fiktivne stvarnosti/Trumanove medijski konstruirane stvarnosti
(2) takozvane ‘prave stvarnosti’/stvarnosti autora programa i svih ostalih koji su izvan Trumanovog fiktivnog svijeta uključujući i gledatelje koji prate taj TV program.
Prateći pozicije kamere ustanovit ćemo da se ono što mi, faktički gledatelji vidimo, može interpretirati kao izbor fiktivnog autora fiktivnog programa.Jedan medij upliće se u drugi. Događaji su prikazani na način na koji ih vide fiktivni gledatelji.
Stvarnost filma koju je kreirao faktički autor Peter Weir urušava se u stvarnost TV programa, u stvarnost koju je lik u filmu Kristof kreirao za Trumana.Jedan kreator je izvan svijeta fikcije filma, drugi je dio te fikcije. No činjenica da se ta dva svijeta preklapaju konačno briše razlike između stvarnog svijeta i medijski fabriciranog teksta u filmu.
The Matrix se može uzeti kao alegorija medijatizirane prirode ljudskog postojanja.
The Truman Show, Peter Weir, 1998
Simulacija proizvodi iste simptome/znakove/slike kao i ‘stvarnost’ te funkcionira na različitoj razini od one koja suprotstavlja ‘istinu’ i ‘laž’.Baudrillard uspoređuje ovaj koncept sa slikama i ikonama Boga koji ne egzistira u materijalnom smislu.
Baudrillard navodi 4 faze slike:
1. slika odražava stvarnost;
2. slika maskira ili izokreće stvarnost;
3. maskira odsustvo stvarnosti
4. ne postoji odnos između slike i stvarnosti. Slika postaje vlastita simulakra. Ovu četvrtu fazu Baudrillard povezuje s Disneylandom.
Simulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referencijalnog bića ili neke suštine. 'Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje’ (8).
Baudrillard opisuje povijest 20. stoljeća kao prijelaz od industrijskog društva u sustav uspostavljen na komunikaciji i cirkulaciji znakova. Referencijalnost se rastvorila, slike nisu nužno vezane uz ono što bi trebale prikazivati. Znakovi su stvarniji od same stvarnosti. Žižek tu 'pustaru stvarnosti' povezuje sa slikama koje su obišle svijet kad su se avioni kojima su upravljali teroristi zabili u Svjetski trgovački centar. Sukus Žižekove teze je da teroristički napad podsjeća na razne holivudske filmove u kojima imaginarni/fiktivni neprijatelj napada američke gradove bilo da je riječ o spektakularnom akcijskom trileru ili o znanstveno fantastičnom filmu. U pitanju je drugost i drugi bilo da je riječ o vanzemaljcima ili King Kongu. Stvarnost je najbolja kopija sebe same. Kako tvrdi Žižek, teroristi to nisu u prvom redu učinili kako bi izazvali stvarnu materijalnu štetu, već zbog spektakularnog učinka. Žižek podsjeća na opsesiju 20. stoljeća da se penetrira u ‘Pravu stvar’, kroz mrežu imitacija koje konstituiraju našu stvarnost. Traga se za ultimativnim učinkom, kroz digitalne specijalne efekte do reality TVa, od amaterske pornografije do snuff filmova.
Rat svjetova (War of the Worlds), Steven Spielberg,2005
Žižek evocira ultimativnu američku paranoidnu fantaziju koja govori o osobi koja živi u idiličnom kalifornijskom gradu, u potrošačkom raju. Ta osoba iznenada počne sumnjati u to da mu je život lažan. Kreira se spektakl da bi ga se uvjerilo kako živi u stvarnom svijetu iako su svi ljudi oko njega glumci i statisti. Riječ je o Trumanovom Showu 1998, koji Žižek uspoređuje s romanom Phillip K. Dicka, Time Out of Joint iz 1959.I u Dickovom romanu riječ je o idiličnom kalifornijskom gradu u kojem glavni junak postepeno otkrije da je čitav grad lažan i da je sve napravljeno tako da se njega zadovolji. Žižek uspoređuje ova fiktivna društva iz medijskih tekstova s današnjom medijatiziranom Amerikom. Čak i nakon napada na WTC, Žižek podsjeća na to koliko malo toga smo vidjeli: dok se konstantno ponavljao broj žrtava - 6000 – iznenađujuće, to su bili izvještaji bez krvi ili raskomadanih tijela što je suprotno izvještavanju o katastrofama iz zemalja Trećeg svijeta gdje se vječito prikazuju neki užasni detalji uz upozorenja na takve grafičke prikaze. U tom smislu, avion koji se zalijeće u toranj se može uzeti kao anamorfična mrlja koja je denaturalizirala idiličnu panoramu New Yorka. Stanovnici New Yorka su, kako kaže Žižek, također bili suočeni sa pustarom stvarnosti. Za sve nas koje je iskvario Hollywood, pejzaž i kadrovi tornjeva koji se ruše neminovno su nas podsjetili na scene katastrofe u holivudskim produkcijama.Taj spektakularan učinak koji su teroristi htjeli izazvati je upravo ta veza s holivudskim filmovima katastrofe. Prema Žižeku, Amerika je dobila ono o čemu je fantazirala. On zato izokreće standardnu interpretaciju prema kojoj je napad na WTC intruzija Realnog koje je razorilo iluziju u kojoj smo živjeli. Žižek tvrdi da se dogodilo nešto potpuno suprotno. Prije terorističkog napada, horori Trećeg svijeta percipirali su se kao nešto što nije dio naše društvene stvarnosti.''Treći svijet je nešto što postoji kao pojava na TV ekranu – i ono što se desilo 11. rujna je to da je ova fantazmatična pojava s ekrana ušla u našu stvarnost. Nije ta stvarnost ušla u našu sliku: slika je ušla i skršila našu stvarnost.'' Skršile su se simboličke koordinate onoga što doživljavamo kao stvarnost.
Dan nezavisnosti (Independence Day) Roland Emmerich, 1996
U knjizi Uspon umreženog društva (The Rise of the Network Society) Manuel Castells tvrdi da su današnja društva sve više strukturirana oko bipolarne podjele na mrežu/network i na sebe/self. Njegove osnovne preokupacije direktno se odnose na diskusiju o ‘kulturi stvarne virtualnosti’. Kulture se sastoje od komunikacijskih procesa. Svi oblici komunikacije osnovani su na proizvodnji i konzumiranju znakova. U tom smislu, ne postoji razlika između ‘stvarnosti’ i simboličkog prikazivanja. Kultura se medijatizira kroz komunikaciju; povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i kodova se sve brže transformiraju pojačani djelovanjem novih tehnoloških sustava. Ono što određuje novi sustav komunikacije osnovan na digitalnom umrežavanju mnogostrukih modusa komunikacije, je to što uključuje sve kulturalne izraze. U svim društvima ljudi su egzistirali i djelovali kroz simbolički okoliš. Prema Castellsu, ono što je povijesno specifično vezano uz nove sustave komunikacije nije uvođenje virtualne realnosti, već konstruiranje realne virtualnosti. Novi sustav komunikacije osnovan na digitalnom umrežavanju različitih medijskih modusa komunikacije uključuje sve kulturalne izraze. Kultura se, dakle, medijatizira kroz komunikaciju; povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i kodova sve se brže transformiraju pojačani djelovanjem novih tehnoloških sustava. Kultura stvarne virtualnosti pretpostavlja urušavanje simboličkog okoliša u našu stvarnost. Drugim riječima, mehanizam koji je funkcionirao implicitno, kao skrivena osnova naših života, sada, s novim tehnologijama, postaje eksplicitan. Pojava prethodno skrivenog ‘simboličkog reda’ ima ključne posljedice za samu stvarnost.
U znanstvenoj fantastici, znanost, fikcijska ili ne, uvijek funkcionira kao motivacija za prirodu fikcijskog svijeta, njegovih stanovnika i onoga što se u tom svijetu događa, bez obzira da li je sama znanost glavna tema filma.
U znanstvenoj fantastici, znanost i tehnologija su u principu na puno višem stupnju razvoja nego u našem vlastitom svijetu.
Glavne forme znanstvene fantastike na filmu uključuju gradove budućnosti, katastrofe, alternativne povijesti, putovanja kroz vrijeme, prijetnje, upletanje ili najezde tuđinaca.
Vizualna poveznica između znanstveno fantastičnih filmova leži u dosljednom ponavljanju slika koje funkcioniraju na isti način iz filma u film a to je da upućuju na svijet koji je uvijek na neki način pomaknut od svijeta u kojem živimo.
U osnovi, u znanstveno fantastičnim filmovima suočeni smo s opozicijom između slika koje percipiramo kao ‘tuđe’ i onih koje doživljavamo kao poznate.
Takav primjer je spoj ‘čovjek-tuđinac’, inkorporiran u robotima, kiborzima i u principu, u umjetno konstruiranim stvorenjima. Ovakva konfrontacija potiče nas na promišljanje granica ljudskosti.
Peti Element (The Fifth Element) Luc Besson, 1995
Na horor žanr najviše su utjecala dva europska umjetnička pokreta – njemački ekspresionizam i francuski nadrealizam.
U tradicionalnijim horor filmovima, ‘horor’ je projiciran u čudovište (na primjer Nosferatu/vampir).
U modernom horor filmu koji je uveo Hitchcock, u Psihu, ‘horor’ prepoznajemo u čovjeku – glavnom liku u filmu.
Takav izvor horora traži psihološko objašnjenje (ubojica u Psihu je šizofren/podijeljena ličnost)
Filmovi o vampirima zahtjevaju nadnaravna objašnjenja – reference na drevne tekstove, mitove, folklor, religiju.
U smislu interpretacija – ‘čudovište’ obično upućuje na nešto što je isključeno, potisnuto ili skriveno od svakodnevnog svijeta.
Može se reći da horor film prikazuje medij u kojemu se pojavljuje ta skrivena strana ‘normalnog’ svijeta.
Tipična struktura horor filma: našem svijetu prijeti nešto nepoznato. Razvoj priče uključuje niz poteza – red/ravnoteža – narušavanje reda – ponovno uspostavljanje reda/ravnoteže. U principu, ‘čudovište’ (ili čudovišno) je naposlijetku savladano i red je opet (uvjetno) uspostavljen.
Psiho (Psycho) ,Alfred Hitchcock -1960
Melodrama doslovno znači predstava s glazbom. Grčki melos = pjesma/glazba + drama = djelo/radnja
Junaci melodrama obični su ljudi najčešće suočeni s ljubavnim problemima ali i s problemima identiteta, obitelji u krizi, klasnim sukobima.
Melodrame nas često mogu rasplakati zato što redovito naglašavaju senzacionalnu stranu ljudskih osjećaja.
U središtu je neostvarena ljubav, problemi u obitelji, tragedija koju je prouzročila bolest ili neke emotivne ili fizičke poteškoće.
Žrtve odnosno protagonisti koji pate redovito su bili ženski likovi i zbog toga su melodrame bile nazivane “ženskim filmovima”.
Žene u takvim pričama mogu biti prikazane kao žrtve društvenih pritisaka ili poteškoćama s prijateljima, zajednicom, ili obitelji.
Tradicionalna melodrama nudi neku vrstu razriješenja što će reći da nema otvoren kraj.
Obično, razrješenje je povezano s ponovnim uspostavljanjem dominantnih društvenih vrijednosti u datom kulturalnom trenutku.
U principu, melodrama se može sagledati kroz upotrebu glazbe, snažan društveni pritisak, nesposobnost likova da djeluju slobodno.
Melodrama je izrazito popularan žanr koji prelazi klasne, rodne, rasne ili nacionalne granice. Jedan je od najdominantnijih žanrova u globalnoj kulturi.
Melodrame se mogu razmatrati u smislu slijedećih pitanja:
Upotreba glazbe;
Jaki društveni pritisci;
Nemogućnost likova da djeluju slobodno;
Karakterizacija i upotreba stereotipova;
Privilegiranje točke gledišta žrtve;
Česte promjene između ekstremnih emotivnih stanja.
Casablanca (Michael Curtiz, 1942)
Dokumentarni film mlade hrvatske redateljice Nere Matas
Isječak iz dokumentarnog filma - "Apnea"
lWww Slavesister Asian Szh 1 Slave Sister film i videoc y y Tohno Slave
wWww Slavesister Asian Szh 1 Slave Sister film i videoj x Slave Sister